Školski radovi - Antun Božičević

19/09/2009 - 06/10/2009

Ateljei Žitnjak su nekad bili škola. U školi se uči likovna kultura. Djela koja izlažem su likovni radovi jer u njima koristim točku i crtu, boju, plohu, površinu, volumen i masu u prostoru. Teme koje obrađujem primjerene su uzrastu: odnos prema radu; odnos prema sebi, drugima, društvu itd. Koristim razne tehnike i materijale koje su mi pri ruci, nađeni na ulici, kupljeni na Hreliću ili trgovini. Izložena djela zovem Školski radovi.  

 

Antun Božičević

1. Škola uči ponašanju koje se odnosi na stvar, za razliku od dosadašnjeg ponašanja koje se odnosilo na osobu. Učitelj nije nikakav otac ili striček, nego prije poput dužnosnika. U ophođenju s njim dijete mora steći iskustvo da se u društvenim odnosima ne može očekivati sve od svakoga - od nekog se učitelja npr. ne može očekivati puna osobna pažnja kao od roditelja. Ljudski odnosi doživljavaju se raspodijeljeno. Od određenog čovjeka može se očekivati nešto ograničeno; dijete se mora naučiti da se za svoje potrebe, ciljeve i teškoće obraća pravim (nadležnim) ljudima. To je prije svega važno zbog usmjeravanja osjećaja. Takvi procesi učenja važni su za ophođenje s društvenim organizacijama. One u suvremenom masovnom društvu reguliraju nadležnost potreba i želja, kao što se to izražava npr. u podijeli vlasti. Ako se ne bi učilo, onda se ne bi bilo u situaciji da se ti različiti službenici i uslužne djelatnosti svrhovito koriste za vlastite interese i probleme.

2. Škola uči ponašanju na poslu i uspjehu, koji se razlikuje od razigranog ponašanja. Škola teče poput rada u pogonu, s ravnomjernim početkom i svršetkom rada. U vrijeme školskog vremena trebaju se savladati određeni zadaci, svi se drže točnosti, brižljivosti i dosljednosti - sve su to vrline koje će biti prijeko potrebne i kasnije u pozivu. Mora se raditi ako je vrijeme za to, čak i ako nema nikakva užitka: škola nije nikakva igrarija.

3. Škola posreduje socijalne odnose koji se odnose na rad i stoga osobno konkuriraju, za razliku od dosadašnjih izvanškolskih odnosa. Sposobnost da se stvori balans između utakmice s jedne i kooperacije s druge strane od velikoga je značenja za kasnije strukovne i političke komunikacije.

4. Škola sustavnom nastavom proširuje do sada samo izvornu sliku svijeta koja je vezana za slučajnu komunikaciju s određenim osobama i pruža iskustvo da putem sistematskog duhovnog rada i mišljenja postaju nove zbiljnosti koje prekoračuju neposredno iskustvo. To se odnosi i na strane, neposredno nedostupne predmete (strane zemlje, strani jezici itd.) te na transcendiranje, na mogućnost novog razumijevanja i objašnjavanja neposrednih fenomena. To je prava šansa škole - a i dobar dio njezine fascinantnosti za djecu - koju nikako ne može ostvariti pedagoški neplanirana institucija.

5. Školska funkcija strukovne kvalifikacije, a svakako i ideologijska integracija, vrlo teško mogu postati učenikovim iskustvom. To pretpostavlja da bi on za to mogao biti sposoban i sistematskih uvida u povezanosti škole i društva. Nasuprot tomu, selektivna funkcija škole doživljava se sasvim neposredno; preko svjedodžaba, premještaja, odluka o izboru putova obrazovanja itd.

 

Hermann Giesecke, Uvod u pedagogiju