Postoje situacije koje nas zovu na to da probamo usporiti vrijeme kako bi mogli prepoznati trenutke i prizore koji neumoljivo izmiču pamćenju. Sa željom da ih zadrži, Ivana Jelavić arhivira suptilne dječje kreacije koje ostaju nakon igre – imitacije svakodnevnih situacija pretočene u umanjenu dječju scenu za igračke.

Upravo tim prenošenjem preokreće se odnos stvarnog i imaginarnog, nestaje njihova granica. Pitamo se koji je svijet stvaran, a koji dječja igra? Kako se Auto i autić na parkingu nadopunjuju, ne osporavajući se, mirno koegzistiraju ovjekovječeni fotoaparatom.

Iz digitalnog obiteljskog arhiva izdvojene su fotografije s igračkama koje kreiraju preslike stvarnih, mogućih, viđenih ili izmišljenih situacija. Scene s penjačem na stijeni, roniocem i brodom u kadici koji poniru ispod površine, plišane životinje u vrtu koje imitiraju kazališnu scenu... Dječju realnost čitamo kao imaginarij stvarnosti, nova nas perspektiva uči stvari gledati drugim očima, neobično kadriranje uobičajenih prizora priziva pomisao da je ono što mi vidimo tek jedan od mogućih pogleda.

Na fotografijama iz druge skupine vidljiva je dječja perspektiva iz kuta snimanja, izbora motiva,
rezanih kadrova, približavanjem i udaljavanjem prema motivima koje snimaju. Te se fotografije čitaju kao nizovi slika, niz točaka zaustavljanih u kretanju, bilješke obrnutih analogija sa stvarnim veličinama, pokrenute priče. One istražuju pogled s prozora kuće, ispituju moguće vizure iz određene pozicije, bilježe svijet oko sebe u kretanju onako kako ga vide, pa, iako ih na fotografijama nema, njihovo prisustvo je posvuda.

Tek, naznačeno konkretno prisustvo malog fotografa kroz njegovu sjenu, pojavu malog fotografa čini vidljivom, kako kaže Michel Foucault u Drugim prostorima, „sjena nam omogućuje da se vidimo tamo gdje ne postojimo“.

(Davorka Perić)