Socnadrealizam na Kozari boku - Mio Vesović i Lara Vujičić

29/11/2009 - 20/12/2009

MIO VESOVIĆ & LARA VUJIČIĆ

SOCNADREALIZAM
NA KOZARI BOKU

29.11.2009. - 20.12.2009.
Galerija AŽ
otvorenje 29.11. u 19:00

PASSENGER

Jedna od temeljnih osobina koje određuju fotografa Miju Vesovića je raznolika ljubopitljivost spram svijeta kojeg snima, transformira i predočuje, odnosno stalna i totalna prisutnost, gotovo opsesivna, kreativna napetost pred stalno mogućim motivom. Vesović posjeduje i koristi stvaralačko/razarajući, počesto autodestruktivan nagon ljubavi/života/smrti; eros i thantos koji nikada ne spavaju, a što se odražava u instinktivnoj i stoga, neuređenoj, katkada - orgazmički – sirovoj prljavosti njegovih fotografija u kojima, počesto minimalnom pripremom pogađa u bit stanja stvari, s golemim kontekstom konotacija što uvelike premašuju odabrani kadar, viđenu i odabranu sliku. Vesović je uvijek spreman za fotografiju, a napeta osjetila i nadrealistički, otvoreni tijek svijesti - opažajući kontrolirani automatizam omogućava mu da fotografskom slikom iskaže i osvijetli golemu prtljagu nesvjesnih zamišljaja. Onih arhaičnih sadržaja što ih samo intuicijom, tumačenjem snova i umjetnošću naziremo kao bezbrojne katove ispod omalene razine svijesti, a tek iznimni poput renesansnih futurista imaju sposobnost uviđaja u razinu kolektivnog nesvjesnoga koja poput golemog ne istraženog oceana/neba/kozmosa navire iznad pragova razumske komponente čovjekove psihe - njezine osvjetljene razine: svijesti. Oni, poput lučonoše svjedoče budućnosno…

Prisvojivši dio ključne desetominutne sekvence Antonionijeva Passengera (1975), Vesović se poput Trećeg čovjeka – Illegel Aliena lijepi, sažima, uživljava i interpretira uprizorenje u kojem se poput zatvorenih kapaka na licu usporeno, polagano i postupno proteže olovna težina besciljnog bivanja dvaju glavnih protagonista (J. Nicholson/M. Schneider), proži majući cijelu minimalističku scenu ključnim mo no logom: “(…) Počeo je živjeti u tami. Nikad nije na - puštao svoju sobu. Nakon tri godine ubio se.“
Pridodajući vraški višak vrijednosti viđenom prizoru autor poentira verbo-vizualnom formom, jedinstvom slike i riječi, bilježeći esenciju filma: nesavladivu sapetost, nepremostivu entropiju, nemogućnost bilo kakvog eskapizma, dočaravajući smrt u minimalnoj, ali raskošnoj pojavnosti (glavni lik je slijep i mrtav već u ovom kadru).

Vesović snimanjem zaustavlja kontinuirani filmski protok vremena uzdignuvši ga fragmentiranjem u monumentalni trenutak fotografske slike. Jer na zaustavljenim slikama vidimo gotovo stroboskopski razdijeljene geste i izraze lica, ohlađeni pokret, različite poglede, poslijepodnevnu tamu interijera, minimalan aranžman kadra, detalje, točkastu strukturu ekrana, ugođajnost kolorističkih odsjaja koji prelaze u ljubičasto-purpurne i ljubičasto-modre, hladne dijelove spektra. Naposljetku, uočavamo crnu traku smrti što poput parte obujmljuje likove u nijemoj vizualnosti fotografije. Svjedočimo stanju duboke melankolije, omeđene granicama koje se ne mogu prijeći, zaobići ni srušiti. To je ujedno hommage redatelju i filmu, otkrivanje vlastitog kulturnog i životnog identiteta, analiza dubokih i tamnih čovjekovih bivanja, ali i posveta renesansnom futuristi, prijatelju.

Željko Marciuš
 

producentica izložbe: Milena Vesović
Galerija AŽ, Žitnjak 53, Zagreb
za izdavača: Hamo Čavrk
voditeljica galerije: Kata Mijatović
design: Boris Greiner
izložbu omogućio: Gradski ured za kulturu, šport i obrazovanje Grada Zagreba